Tainani
08.09.2006., petak
08092006, eto tek tako
|
Petar...opet. On se eto tako pojavi u mojim mislima svako malo...ne samo sa kishom. Obuzme me cijelu.. uvijek je imao taj prioritet...i tu sposobnost....Sto ga cini posebnim???Ne znam..ali probati cu to definirati sebi..a to mozda pomogne i vama sa vashim Petrima, Petrama...stijenama...On je volio nestati, svidjalo mu se nestati ne ostavljajuchi traga. Uglavnom bi se ponovo pojavio nakon dva dana ili tjedna, ponekad i dulje... Znam da ga josh nosim u sebi...mozda zauvijek, poput ranjenog djeteta. Znam da sam ga voljela, da ga josh volim, da sam bila izgubljena i neutjesna, da sam voljela njegov hod i nachin na koji je gledao zivot. Znam da je usamljen. Znam da bi, kad bih mu uskratila svoje povjerenje i oprost, ostao prepusten sam sebi, svojoj konstantnoj patnji, ali znam da je sposoban otichi posve svjestan boli koju che ljudima nanjeti... Znam da je njegova drskost ja sam genijalan, nezaobilazan, posljednja tvrdjava koju podize izmedju sebe i drugih, i da se u svakom trenutku samozadovoljstvo moze prometnuti u samounistenje, i da ce u tom pothvatu uvijek nekoga povuchi za sobom... Nocu sanjam da mu govorim, da mu pripovjedam sto sam napisala da mu citam i da slusha. Sanjam da chu ipak eto dobiti odgovor na svoja pitanja: kakve je naravi veza koja je njega povezala sa mnom, sto mu predstavljam, sto sam mu znachila. Zasto me nikada nije uzeo, a znam da me je zelio. Nechu se smiriti dok ne dobijem odgovor. Znam da che me on ostaviti da cekam, kako bi produljio svoju vlast nada mnom. Znam da je okrutan, da voli bol...posebno cini se moju... Zasto me uvijek gane ljepota i neobicnost bicha i stvari? Uvijek me privlachi ono sto je razlichito, sto je daleko. On je sve to. Samac, zavodnik, okrutne i mracne ljepote. Voljela sam ga gledati dok spava pored mene, njegov profil jasno ocrtan u danu koji se radja. Voljela sam njegov sharm, nepredvidljivo ponashanje, reakcije, intuiciju...Sjecam se svega, apsolutno svake glupe sitnice od polnocnog prekida ispred onog ukletog broda. Plakanja do ranojutarnjih sati. Opijanja s Krisom i oporavka sljedechi dan. Oko kreveta sam naslagala sve zamislive stvari potrebne za prezivljavanje: vodu, cigarete, vino, knjige i biljeznicu u koju sam groznicavo zapisivala sve. Man je kuhala kavu. Radio Rab je svirao dan i noch kao da poruchuje da se sve nastavlja, da veza sa svijetom nije prekinula. Sudarila sam se sa zidom...Odluchila prepustit ga sudbini. Znam da on zivi sada negdje u nekoj drugoj prichi, mozda i u vishe pricha istodobno...ovo je moja, ona posljednja, danasnja...kad me je um opet vratio u proslost..opet njemu na uslugu...putuj Pero ti jedno lijepo, krhko i rubno stvorenje. |
07.09.2006., četvrtak
07092006, imati prijatelja
|
Danas sam se nasla u situaciji u kojij se sjetish koliko je vazno imati prijatelja. Znate to su one situacije kad vam se tlo trese pod nogama, i zivot vam vishe ne djeluje veselo, a svijet postaje sve samo ne ugodno mjesto za zivot. Srecom on je bio tu.. miran u mome nemiru, postojan i cvrst u mojoj panici, sa hrpom budalastih tema i pitanja ne bi li moje misli maknuo iz ciste crne boje i barem malo ih pospricao plavom i ruzicastom..sto mu je i uspjelo. Bio je tu, samo je bio tu...i to je bilo dovoljno. Tu da ti kaze da vrijedis kada mislis da ne, da si hrabra kada se sramis svoga kukavicluka, tu da ti pokaze tvoju drugu, tvoju bolju stanu...da ti posudi svoje oci da se njima pogledas. Takav prijatelj cini da osjecas zahvalnost na cistom postojanju, i sto ti je nebo poslalo takvu osobu u zivot. Prijatelji su dar koji cemo jednoga dana morati vratiti. Dobro se sjetiti toga prije nego icim zanemarimo prijatelja, ili uvrijedimo nepaznjom il` propustom. |
05.09.2006., utorak
****
|
Tramvaj. Dvanaestica. 16:30. Gužva. Ne vidim, samo čujem...:˝Glupačo! Smiri se. Jel´ti mene čuješ?! Umukni više. Hočeš li napokon zašutiti?! Ne maši nogama. O´š se ti više smiriti?! Opaliti ću ti pljusku. Umukni!!!...˝ Glas je pun srdžbe. Prema Dubravi gužva se smanjuje. Vidim majku; mlada je, premršava i preblijeda. Zlotvora ne vidim. Znam da je smješten u kolicima koje majka trese. ˝Kao da će ju to smiriti=, mislim si. Stanicu prije izlaska urlajući zvuk dobiva oblik... plava kosica vlazna od znoja, zelene oči, 4 zuba (barem vidljiva). Prilazim kolicima i spuštam se na njenu razinu. Čudo, više ne urla. Proučava me.˝Fali joj tata˝, kaže majka.˝Na terenu je˝. Klimam, kao razumijem. Izlazim, a zelenooko ˝čudovište˝mi poklanja osmijeh koji se ne zaboravlja... i dan postaje vedriji. Mašemo si...kužimo se...˝i meni fali tata˝ kažem joj mislima i čvrsto vjerujem da me razumije. Neke stvari ne prolaze sa godinama... |
04.09.2006., ponedjeljak
04092006;sjeme sjajnih mogucnosti
|
čovjek nije stvoren da bi puzao i vukao se po zemlji. On je sposoban poletjeti do najvećih visina.... Za sve one koji danas imaju ispit koji ih strasi  ...postoje tako momenti koji nam djeluju zastrasujuće i cini se da nema ni naprid, ni nazad, ni livo, ni desno... ...kada vise ne možeš, nemoj. Neke stvari se srede same od sebe, ali tek kada mi dignemo ruke od uzaludnih pokušaja da svojim snagama izrežiramo svoje sate. Opustite se..Netko to od gore vidi sve |
